< veljača, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Posvećen je umjetnosti.


Linkovi

sindromiranibranitelj



Obavijest

Obrisat ću svaki krajnje bolestan komentar


Inkasator Pero i pokojni Mattija Pascal

Kao što je Luigi Pirandello likovao u pogovoru jednog kasnijeg izdanja svoga prvog slavnog romana "Pokojni Mattija Pascal" (Il fu Mattia Pascal), tako sada i F. Šovagović likuje nakon tragičnog skandala pokraj Knina. Međutim, ne želi o tome ništa reći. Čak ne želi ni priznati da likuje. Ali znam da likuje.
Evo dalje priče...
Pirandello se obračunao s mediokritetima koji su godinama tvrdili da je fabula njegova romana iz 1904. nevjerojatna budalaština, predočivši im novinski članak, objavljen 12 godina nakon romana, u kojem se izvještava o gotovo navlas istoj fabuli. Zaplet počinje 26. prosinca 1916. nadomak Milanu. Neki se čovjek utopio, vlasti pomisle da je to električar Casati Ambrogio, čija se žena potom preuda, jer ne zna da je Casati i dalje živ, samo ne može kući. Onda se Casati vrati...
Eto, tako i Pirandellov "čovjek bez svojstava" Mattija Pascal može doživjeti isto, samo mnogo ranije.
Šovagovićev film "Pušča Bistra", premijerno prikazan lani na pulskom festivalu, koji govori o stradanjima inkasatora, također se mediokritetima činio nevjerojatnom budalaštinom, ali mnogo kraće, do 16. siječnja 2006., kad je, oko 14.30, u selu Radučići pokraj Knina, stanoviti Vasilj Radić (56) nastrijelio iz pištolja inkasatora Milivoja Perkova (45). Jutarnji.hr o tome piše istoga dana u 18.52 te, među ostalim, navodi: "Nesretni inkasator pokušao je pobjeći, ali Radić ga je pogodio s dva metka u leđa, nanijevši mu za život opasne ozljede. Perkovljev kolega, koji je u trenutku napada bio u susjednoj kući, dotrčao je kada je čuo pucnje, a podivljali je Radić tada zapucao i na njega, ali ga, nasreću, nije pogodio. Vasilj Radić pobjegao je s mjesta zločina i policija za njim intenzivno traga."
U svome smušenom remek-djelu Šovagović inkasatora Peru i njegove kolege izlaže mnogo blažim opasnostima jedino zato jer je posrijedi dječji film. No, i Pero je prošao svoju kalvariju.
U svakom slučaju, svijet bi, premda ne idealan, bio prihvatljiviji da je ostao samo u Šovagovićevim i Pirandellovim koordinatama, jer, usput rečeno, i Matija Pascal bio je bolji lik od Ambrogija Casatija. Nije, poput njega, bio lopov, nego upravo suprotno, njega su okrali.

19.02.2006., nedjelja

- 00:40 - Komentari (32) - Isprintaj - #
Put u Zakopane

Filip Šovagović dočekao je 21. stoljeće u Vili Dalmaciji u Splitu, gdje je Mani Gotovac držala prvu i posljednju umjetničku komunu na ovim prostorima. Bura je češljala čeprese ispred oronule tzv. Kardeljeve vile kad je došao taj prvi, pijan i razvaljen dan novoga tisućljeća i ujedno posljednji u životu Filipova oca, Fabijana Šovagovića.
Zikov stari, glumac Krešimir Zidarić, umro je nekih četiri godine ranije, 22. svibnja 1998. Fabijan je bio slavonski seljak iz Ladimirevaca, Krešimir istarski težak robustne građe. Upoznali su se u Zagrebu, na prijemnom ispitu iz glume. Postali su cimeri, vjerojatno nerazdvojni a Zido je Šovi bio i vjenčani kum. Poslije su radili skupa desetljećima, u Dramskom kazalištu Gavella. Filip i Zik gotovo su vršnjaci i druže se htjeli-ne-htjeli od (Filipova) rođenja. Kao dječak, Filip je bio debeljuškast i plašljiv a Zik jak i rabijatan. Tukao ga je više prijateljski. I danas je tako. Obojica su završili glumu i rade u Gavelli. Zik doma skriva tajnovito brdo bilježnica - očev dnevnik koji je ovaj ispisivao gotovo desetljeće, dok je bio ravnatelj Gavelle. U njemu nema ničega do beskonačne linije kardiograma. Više o toga Zik ne želi reći. Filip pak, dolazeći na posao, promatra brončani odlijev glave svoga oca u kazališnom predvorju. Ta glava izgleda kao da je ukradena s gremlina i malko dotjerana, tek toliko da se poglupi. Strašna kreatura iz dlijeta Stipe Sikirice, čije već prezime savršeno pristaje uz titulu "akademski kipar".
Najdulje u kazališnom svijetu opstaju ljubomorni pijanci i njihovi pokrovitelji: potkoženi mediokriteti koji im katkad pozovu rundu. Među takvima, na vječnom šanku u Gavelli, možete čuti: "Zido je bio glumčina a ne ovaj njegov sinčić maneken" Ili: "Šovo je bio Bog, a ovaj njegov mali je narkoman".
To su isti oni o o kojima pokojni Zido nije htio napisati ni slova i isti oni koji misle da je Sikirica genije.
Bura je češljala čemprese ispred oronule tzv. Kardeljeve vile a Filipa je nazvao na mobitel Netko iz Zagreba. "Umro mi je stari", rekao je Filip. "Sad možeš reći da je tvoj tata doista najbolji glumac u zemlji", prvi je reagirao Zik. Potom ga je upitao: "Kam bute sad išli na skijanje, u Zakopane?"

15.02.2006., srijeda

- 23:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #
F. Šovagović želi snimati filmove po pričama Z. Ferića

Ovogodišnje natjecanje za najbolju proznu knjigu godine u izdanju Jutarnjeg lista ulazi u završnicu. Šovagović se potajno nada da će je i on jednoga dana osvojiti. No, s obzirom na to tko sjedi u žiriju, prije će dobiti strije. Ili možda te godine ne bude drugih romana u konkurenciji osim njegovoga, Jergovićeva te uradaka Borisa Mutića, Franje Arapovića i Ane Brbore Hum. Šovagović slabo prati tko je ostao u konkurenciji ali ima svoga favorita. Evo što kaže generalno o njemu: "Najbolji hrvacki prozaik po meni je Zoran Ferić. I mislim dalje da je Anđeo u ofsajdu općenito najbolja rvacka knjiga. Tu već dulje vremena razmišljam kak bi od toga snimil film, mislim, ne sve, ali onaj sprovod svakako da. Ili džankije iz čekaonice. Tu bi se mogla snimit čak dva vrlo dobra filma, al mislim da Ferić nema lovu da financira te filmove, tak da ne znam kaj bu od toga bilo. Možda bi Ferić mogo posudit milju eura od nekog pa da bar snimimo jedan. Mislim da bi to bilo pametno za njega jer bi onda imal i kazetu po svom scenariju a ne samo scenarij."
Šovagović još nije pročitao Ferićevu Djecu Patrasa, za što sam ponajveći krivac ja budući da mu knjigu nisam posudio (a nisam jer ne vraća posuđene knjige nego ih šalje dalje). Znam da je ove godine dosad pročitao najmanje osam knjiga, među kojima ga je najviše fascinirala nekakva napetica o švercu kokaina iz Južne Amerike. Htio mi ju je uvaliti pošto je odbio da mi vrati Sabrana djela Sime Mraovića (jedna knjiga, nakladnik Durex) te zbirku drama Hriste Bojčeva, bivšeg bugarskog boksača. Zapravo, htio bih da mi donese sve tri. Ali to je nemoguće, kao što je nemoguće da pohvalim njegov romaneskni prvijenac, a ne mogu ga pohvaliti jer ga nisam čitao, a neću ga dobiti na čitanje dok ga ne pohvalim i Šovagović ne bude siguran da ta pohvala nije samo kurtoazna laž. To je, uostalom, jedini način da se razviju međuljudski odnosi u umjetničkim krugovima. Pa makar nitko nikome nikad ne vratio knjigu. Ili posudio.

14.02.2006., utorak

- 01:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Obrisao sam ovaj post jer je vrijeđao vjerske osjećaje muslimana.

11.02.2006., subota

- 03:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #
Šovagović, Ionesco i Hrvati

«Ima nešto, kada sam u tim zemljama, nešto što se ne može definisati, neko neodređeno osećanje da motre na vas, neka vrsta nereda... Imao sam neodređeni utisak neke unutrašnje nesređenosti, na primer u gradovima u hotelima... Da, zatim u Zagrebu, u jednom sjajnom hotelu, večerao sam s prijateljima i čekao...jedan sat sam čekao da budem uslužen! Za to vreme je šef sale pričao sa osobljem u kuhinji, a ja sam sve to gledao. Tako je u svim istočnim zemljama.» Ispričao je to Eugene Ionesco o Balkanu sredinom sedamdesetih 1 a tek potkraj devedesetih pojavio se na tom Balkanu, u Hrvatskoj, dramski pisac koji je tu «neku vrstu nereda» uočio sličnim, lucidnim pogledom – Filip Šovagović.
Ionesco je ironično opisivao Ljubljanu, Beograd i Zagreb aludirajući na socijalizam, no uočio je da ispod toga aktualnog sloja ideologijom programirane šlampavosti živi još jedan dublji, mitski – koji je apsurdan. Šovagović kopa upravo po tom žitkom blatu kolektivne podsvijesti i u svojim dramskim tekstovima poput Ionesca, preuveličavanjem funkcija jezika, iznosi na površinu prilično pesimizma. Taj pesimizam nastoji elaborirati i kao posve realističan sadržaj te ga fabulirati kao uzaludnu društvenu pobunu pritom se katkad služeći posve mimetskim, realističnim kodom. Ali i tada, barem kao zapisani tekst, Šovagovićeve drame funkcioniraju i kao mnogo dublja igra označitelja.
One, primjerice, nemaju uredne «fabule» i nisu «sređene» ali ne zato što im je sadržaj nesređen ili su im motivi i dramske sile neobjašnjivo pobrkani (što bi se valjda moglo ispraviti), nego zato što je ta «pobrkanost» njihova osnovna građa.
No, evo kako vidi zbilju tipičan Šovagovićev lik. Branko, pedesetogodišnji glumac, jedan od izgubljenih likova u drami «Festivali», ovako se, logoreično i uprazno, grozi Balkanu-u-sebi: «Ja ne moram više ništa tolerirat! Natolerirao sam se dosta! Tolerirao sam budale, mediokritete, postimpresioniste koji to nikad nisu postali, frizirane životinje bez repa operiranih ušiju, kuhare odvratnih jela, muškarce neukusnih gesta i žene zakašnjelih reakcija. Tolerirao sam razne želje za seksualnom, intelektualnom i umjetničkom dominacijom. To sam tolerirao samom sebi. A drugima sam tolerirao neukus, mržnju, podvojenost, krađu, raspale špagete, pseće dlake po krevetima, neizvršene građevinske radove, loše izvršene građevinske radove, demokracije, vjere i prirodne katastrofe.» 2
Šovagović Balkan i, osobito, njegovu mitelleuropsku ekstenziju do Sutle predočava kao zemlju Neartikulacije, kojom upravljaju oksimoroni - aljkava ozbiljnost, tolerantna isključivost. I, dakako, ostajanje na riječima. Logoreja kao prividno beskonačna traka lažnih performativa koja na kraju ipak svrši, kao u «Cigli», ubojstvom.
Šovagović dakle, prije svega, i iznad sadržaja, parodira i razgolićuje tanak lingvistički namaz hrvatskoga standardnog jezika, i to kao jezika prisile, «dogovornih» laži i glavne, Prokurstove uzdanice etnopsihijatrijskog narcizma jednog malog naroda.
Između Ionesca i njega razlika je dakako velika, otprilike onolika kolika je između hrvatske i francuske kulture. Ionescova je osnovna ideja da se naruga jeziku kao spremištu kulturnih kodova. On se dakako ruga francuskoj ili anglosaksonskoj jezičnoj praksi, koja je neizmjerno bogatija i «teža» nego li što je to hrvatska . Grubo rečeno, i najniži francuski činovnik zna nešto reći dok u nas čak i predsjednik države ne zna sve padeže. Budući da mu je materijal za dekostrukciju «tanji», Šovagović i radi «manje». Ne piše odulje «konverzacijske» komade poput Ionesca, njegovi su «Festivali» otprilike upola kraći, premda jednako monotoni, od «Vježbi iz francuske konverzacije za američke studente» a njegovi dominantni monolozi u «Ptičicama» lapidarni su u usporedbi s Ionescovim u «Kakvom kupleraju», gdje neke replike zauzimaju pet kartica teksta.
Šovagović se dakle zadovoljava domaćim, mogućim stanjem stvari kad su jezik i kulturni superstrat posrijedi. Evo dijaloga skupine zatvorenika iz «Ptičica»:

RADE: A zašto ti u stvari govoriš lj?
CIGAN: Zato jer sam tri osmine Sljavonac.
PLJUGA: A kaj si dvije osmine?
CIGAN: Španjoljac.
PLJUGA: To je izvrsno.
CIGAN: Izvrsnje.
RADE: To je ruski!
CIGAN: Tri osminje sam iz Moskva.
RADE: Ako si ti iz Moskve, ja sam iz New Yorka.
ŽIR: Ti si iz Knina.
RADE: Od Knin se kaže.
CIGAN: Dobro iz jednog maljog mesta sam pored Moskve.
.
Dosad su o dramskom opusu Filipa Šovagovića, ako izostavimo dnevnonovinske kritike i izvješća, u Hrvatskoj objavljena svega dva-tri isključivo njemu posvećena teksta. 3. Ima ih još desetak ozbiljnijih koji se njegovim dramama bave «u paketu» s drugima 4 - i to je sve.
A posrijedi je najizvođeniji uvjetno rečeno mlađi hrvatski dramatičar – doduše u inozemstvu 5. U njemačkom je tisku samo u povodu Bonske premijere «Ptičica» objavljeno 80-ak članaka, mnogo više nego u Hrvatskoj o svim Šovagovićevim inscenacijama zajedno. 6
Koliko je neshvaćen među Hrvatima najbolje govori činjenica da ga je kao dramskog pisca otkrio rođeni Talijan, Paollo Magelli, naturaliziran Hrvat i redatelj europskog ugleda, koji je režirao praizvedbe tri Šovagovićeve drame. Režiju četvrte praizvedbe, «Jazza» potpisuje pak Ivica Buljan, frankofil uglavnom miljama udaljen od tužne svakodnevice hrvatskih teatara....

1. Ežen Jonesko, Pozorište, sabrana dela, Paidela, Beograd, 1997., str. 1239.
2. Ptičice, GDK Gavella, Zagreb, 2005., str. 77-78; citati iz Šovagovićevih drama u ovom postu uzeti su iz toga izdanja. Autor svoje dramske tekstove često prepravlja a četiri tiskana u toj knjizi aktualne su «službene» verzije.
3. Ivica Buljan napisao je kratak pogovor, svega karticu i po teksta, Šovagovićevoj drami «Jazz», koju je, u povodu praizvedbe, tiskao 2004. riječki nakladnik Adamić a Ozren Prohić napisao je sedam kartica pogovora u knjizi sabranih Šovagovićevih drama koju je u povodu zagrebačke premijere «Ptičica», 2005., objavilo zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella.
4. «U paketu» su najopširnije o Šovagovićevim dramama pisali 2002. Jasen Boko, u predgovoru svoje antologije nove hrvatske drame, gdje je među sedam tekstova i Šovagovićeva «Cigla», te Ana Lederer, u nekoliko studija koje je 2004. objavila u knjizi «Vrijeme osobne povijesti»
5. Na Međunarodnom simpoziju o suvremenom dramskom tekstu na Balkanu koji 2003. održan na Sorbonni, Universite Paris IV, Šovagovićeva je dramaturgija, makar usput, predmet analize u pet od šesnaest održanih referata
6. Šovagovićeve «Ptičice» prevedene su na njemački, a postavljene su Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Subotici, Bonnu, Beogradu (3. program Radio Beograda); «Cigla» je pak postavljena u Konstanzu, Osnabrucku, Santiago de Chileu, Mumbaiju (Bombaju), Berlinu (koncertno), osvojila je u radijskoj verziji Gran prix Italija, glavnu eurovizijsku nagradu za dramski tekst, najugledniju koju je ijedna hrvatska drama ikad osvojila – drama je prevedena na češki, talijanski, španjolski, francuski, engleski i maharaštra jezik. Pojedine režije obje drame igrale su na više festivala, među kojima je najvažniji ETC-ov u Nici, gdje je gostovala splitska, Magellijeva režija «Cigle»; «Festivali» su u praizvedeni na Splitskom ljetu 2002.; «Jazz» je praizveden 2004. na Riječkim ljetnim noćima

06.02.2006., ponedjeljak

- 22:02 - Komentari (277) - Isprintaj - #
Šovagović snimio u Limbu intimnu mušku dramu

F. Šovagović i dalje je u depresiji. Već tri dana nije napisao ništa. Zapela drama, roman je dovršio ali nije siguran da je dovršen. Stoga smo se okupili u Limbu, mi, njegovi prijatelji, da ga nekako, na najbezbolniji način, uključimo u život izvan doma. Zauzeli smo donji separe u Limbu, gdje se sjedi kao u kupeu drugog razreda Hrvatskih željeznica. Jedino je tapecirung žut a obližnji WC malko gostoljubiviji. Leđima okrenuti prema šanku sjedili su: Filip do zida, Čuveljak do prolaza. Na klupi preko puta Zik je sjedio nasuprot Filipu a ja nasuprot Čuveljaku. Bilo je jako zadimljeno a svaki je pio svoje specifično piće. Sjedili smo tri sata i dulje a Filip je sve više tonuo u sebe i sve je rjeđe uspijevao ubaciti koju svoju repliku. Evo jednog tipičnog ulomka iz diskusije koja se razvila oko ponoći, kad su se konji već počeli pretvarati u miševe a dvije radoznale djevojke za stolom tik uz wc u bundeve:
Zik (Filipu): Izgledaš kao dostavljač krumpira u Rumunjskoj, koji uz vreću krumpira dostavi i vreću speeda.
Čuveljak: Na ženama je najvažniji vrat. Kužiš, žena ne može, ono, ispasti lijepo, kužiš, na fotki ako nema lijep vrat. A cice samo skreću pažnju s tog vrata.
Filip (sve snima mobitelom): ...
Čuveljak (o meni): Njemu je stisnuta pauza, opće ne snima. Kužiš, ovo je neautorizirana snimka.
Zik: Meni je drago da se mogu pojaviti na filmu jer malo mi je već prekipjelo da stalno glume neki kaj ne znaju. A ja sam stvarno dobar.
Čuveljak: Trebaš razlikovati ruralne tipove i provincijalne tipove. Ruralni tipovi su dobri.
Zik: Ali, gledajući kroz literaturu, u nas nema ni jednog lika osim Ivice Kičmanovića, koji je zapravo isto urbani tip, koji nije bed gaj. Mi nemamo to, ne.
Ja (Čuveljaku): A kad si ti glumio?
Čuveljak: Glumio sam u osnovnoj i srednjoj školi i malo poslije.
Ja: Koje uloge?
Čuveljak: Pa glumio sam recimo Antonija.
Zik: On je glumio Regoča.
Čuveljak: Pa sam glumio dva puta gljivu, par puta stolice, bila je tu neka ćelava -
Ja: To više nije duhovito.
Filip: Evo, recimo, kaj ja znam, ja imam problem da me moji prijatelji ne razumiju. I imam par dobrih prijatelja za koje mogu reć ono da su mi dobri prijatelji ali mislim da oni mene stvarno ne razumiju, ne? Čadež možda malo, ovaj (Čuveljaku) uopće ne...
Čuveljak: ...Problem je, ono, kad razgovaraš s prijateljima moraš znati na kojem jeziku im se obraćaš, kužiš.
Zik: A ja? Nema se tu šta razumjet. To ti je kao kad kupiš pikule, ne? U onoj vrećici, ne? Tko ih je ikad išo brojat? Potpuno je svejedno kolko ih ima, kužiš? Nema tu analize, stari, neeema!
Čuveljak (svima): Ali, pazi, gle, sad je on potegao jedno dobro pitanje. Ti kupiš kutiju sa šibicama i na njoj piše pedeset žigica. Tko je ikad provjerio da li unutra ima pedeset šibica!
Ja: Ja sam provjerio, ima, jedno vrijeme sam ih stalno brojao. Ima ih između četrdeset i osam i pedeset i dvije šibice.
Čuveljak: Dobro, na uzorku od deset kutija, koliko ima šibica u svakoj?
Ja: Ima pedeset.
Zik: Nije uopće u tome problem, nego je problem kad ti dođeš na trafiku, u Duhan, u neki dućan i kažeš: "Dajte mi kutiju šibica." Onda ti oni daju kutiju na kojoj piše 50 žigica.
Čuveljak: Da, nema unutra ni jedne šibice.
Ja: Mislim da bismo trebali promijenit temu.
Zik: Ja ću osnovati Družbu Pere Kvržice koja će se baviti najodvranijim poslom na svijetu.
Čuveljak: Kojim?
Zik: Prat će kvržice.

Bude li se ovaj blog komercijalizirao, metnul bum na njega i videozapis iz separea. Naime, Šovagoviću moram prvo uplatiti za autorska prava dvije tisuće eura. Možda ga to izvuče iz depresije.




05.02.2006., nedjelja

- 00:01 - Komentari (22) - Isprintaj - #
F. Šovagović traži da se u Gavelli montira ljubavni toalet za homoseksualce

Filip Šovagović u potpunosti podupire odluku uredništva Bloga (s kojom se ja nikako ne slažem!) da zabrani uvredljive komentare: "Komunikaciju općenito treba dići na jedan viši nivo. Mislim da ljude ne treba vrijeđati zbog njihove rasne ili seksualne opredijeljenosti, količine mozga ili izgleda, nego ih treba upozoriti da se klone ružne navike kao što je sklonost vrijeđanju."
Potom smo načeli temu o homoseksualnim brakovima. Ja se zalažem ne samo za njihovu legalizaciju nego i za to da se takvim parovima omogući usvajanje djece. Dakle, ukratko, biste li radije da vam dijete odgoje dva normalna pedera ili pedofilka i nasilni alkoholičar? Šovagovićevo mišljenje donekle se podudara s mojim. Evo što on kaže:
"Pročitao sam u francuskom gay časopisu 'Tetu' da homoseksualci briju na akuzativ. Ovi homići kaj se hoće oženit, ti su unutar homo skupine diverzivna grupacija koja stupanjem u brak želi preoteti nekretnine svom partneru i svojoj ljubavi i dočepat se alimentacije. Stvarno zaljubljeni homoseksualci nemaju nikakve želje za brakom. Zakleti ljubavnici tim papirom brišu dupe nakon proljeva. Mladi homoseksualni parovi trebali bi usvajati djecu koja već pokazuju gay sklonosti. Na taj bi se način izbjegle frustracije koje latentni homići naberu za vrijeme odrastanja, shvaćanja i konačnog pronalaska samih sebe. Nadalje, radi se o pet do sedam posto muškaraca u našoj populaciji i zaista mislim da bi ih trebalo počastiti bar s jednim ljubavnim toaletom. Zagrebačko Dramsko kazalište Gavella prvo bi trebalo otvoriti takav WC-e jer je teatar i inače mjesto za širenje ljubavi."

31.01.2006., utorak

- 22:52 - Komentari (29) - Isprintaj - #
Šovagovićev rad nedjeljom

Vidim da, bar u siječnju, ni nedjelja za blogere nije dan odmora. Ovisnici okačeni o modeme pričaju svoje istine non-stop i danas. Postavlja se općenita dvojba je li bolje nedjeljom raditi ili je bolje ne raditi? Šovagovića je njegova djevojka (dva cm je viša od njega) nagovorila da odu u kino. Da bi se za to pripremio, cijeli je dan prespavao. Netom prije nego što su napustili stan (njezin) dao je sljedeću izjavu:
«Ako bi se stiglo da čovjek i moli, dakle ako to ne ugrožava vrijeme za molitvu i vrijeme apstinencije od predbračnog seksa, onda bih svakako preporučio rad nedjeljom. Ali postavlja se pitanje što da se radi kad si između dva braka - da li u tom slučaju apstinirati s pomoću molitve i koji je točno trenutak kad prestaje brak? I šta da se radi kad se bivša i sadašnja familija nađu za nedjeljnim ručkom, pa još prijatelji, dakle prva, druga, treća familija, i da li onda svih dvadeset ljudi okupljenih za stolom moraju jesti stari kruh od subote? Situacija je ionako naelektrizirana.»
Šovagović nadalje, u preciznijoj razradi teme, navodi da je nedjelja podjednako nezgodna i za djecu i za odrasle budući da nakon nje dolazi ponedjeljak a vjeruje i da je bolje otići na pecanje nego na nedjeljni ručak. Koliko mi je poznato, on nikad ne peca a na nedjeljne ručkove ga već odavno nitko ne zove.

29.01.2006., nedjelja

- 21:51 - Komentari (17) - Isprintaj - #
Šovagović u akciji spašavanja BMW-a

F. Šovagović se nikako ne može pomiriti s činjenicom da je opet upao u depresiju premda, to je normalno, upadne u nju uvijek kad se vrati s puta. Dao mi je 100 kuna kao prilog za popravak Geginog BMW-a. Prvo sam nazvao Tomić&co i doznao da branik stoji 10.575 kuna plus montaža plus lakiranje. Dakle, oko dvi iljade eura. Hmm. Ali Gego je genijalac. Pronašao je branik i montirao ga i lakirao za 3.000 kuna. Uvijek volim kad se sudarim sa sposobnim čovjekom na rubu zakona. Neki ocvali, masnokosi profesor likovnog u osnovnoj školi koji fura stari fiat uno više bi mi love uzel i još bi mi živaca pojel. Gego je zakon. Ostaje mi sada još samo da popravim mazdicu. To će bit jedno iljadu kuna. Ali to nije sve. Pičio sam, ko i svaki dan, autocestom Karlovac-Zagreb baš da se nađem s Gegom. Iz vedra neba opizdio je u vjetrobransko staklo kamenčić ili meteorčić, kaj ja znam kaj je bilo. Puklo je ko iz puške a pri dnu šoferšajbe stvorila se uzdužna šprungica. S takvom šoferšajbom nemrem proć tehnički, al on je tek u osmom mjesecu do kada moram za novo staklo odvojit oko četiri iljade kuna. Uglavnom, mislim da ću nazvati Gegu, bude on nekaj sredil.

28.01.2006., subota

- 10:42 - Komentari (13) - Isprintaj - #
Šovagović prošvercao iz Makedonije 2 kg kačkavalja

F. Šovagović se napokon vratio iz Makedonije, gdje uopće nije išao snimati film nego je to bilo gostovanje ansambla Dramskog kazališta Gavella, u sklopu kojeg je taj depresivni i međusobno do kosti posvađan skup ljudi odigrao njegove 'Ptičice' i Turgenjevljevih 'Mjesec dana na selu', predstavu koju je još prije sedam godina režirao Paolo Magelli a F. Šovagović u njoj statira. Kruži pozornicom u nekoj pohabanoj obleki i mrmlja sebi u bradu. Zanimljivo je da se, bar Ziku i meni, za vrijeme te predstave javlja i na mobitel. Javlja se na mobitel u još nekim Gavellinim predstavama, u kojima također statira a statira jer bolje od toga, smatra Uprava, nije zaslužio. Osim što obavlja privatne razgovore za vrijeme predstava, Šovagović mobitelom fotka kolege na sceni. Hvata ih, onako s boka, u najintimnijim trenutcima uloge.
Po povratku je ravno s aerodroma Pleso došepesao u Limb opterećen s nekoliko najlon vrećica. Prenio sam mu prigovore koje mu je uputio Magelli, koji je ovih dana u Zagrebu i platio mi je taksi, ručak, kupio cigarete, zanimacije te dao intervju a Šovagoviću je priprijetio da će tražiti od Uprave da ga posve izbace iz Turgenjeva jer ne samo da je zaboravio tekst nego se njemu, koji je ipak glavni, uopće ne javlja na mobitel. Osim Magellija, na Šovagovića je bijesan i Ž. Malnar koji mu je, opet preko mene, poručio da mu zabranjuje putovanje u Indiju jer će se, kakav već jest, vratiti s ptičjom gripom.
Čim je odložio najlon vrećice, Šovagović je, čuvši te loše vijesti, dao ovu izjavu:
"Bilo je jako zanimljivo, upoznao sam Vasila Tupurkovskog, Esmu Redžepovu i Slobodana Unkovskog, koji je izrazio želju da 'Ptičice' postavi u Beogradu. Jeo sam ajvar, pinđur i ćevape punjene kačkavaljem i pio sam sokove i pojeo sam jednu bombonijeru Soko-štark. Prošvercao sam 2 kg kačkavalja i 3 boce T'ge za jug koje sam platio po cijeni jedne u Hrvatskoj. Na carini nisam imao problema pa mi je žao šta nisam prošvercao i šta drugo. Makedonci su svi depresivni jer Bugari misle da su Bugari, Srbi da su Srbi i ostalo. Žene su zgodne i emancipirane i načitane. Auti su stari i klimavi. Za razliku od nas, oni ne vjeruju da nisu na Balkanu. Zidarić je dosta bubnjao i kupio je tarabuku. Kaže da kad bubnja da zaboravi na probleme i da ga mine bol u glavi što nije slučaj s nama. Tupurkovski je u tri dana promijenio 2 džempera i častio nas je baklavama."
Toliko zasad.

27.01.2006., petak

- 00:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #
Obavijest gay populaciji

Fotografiju Filipa Šovagovića, doduše odjevenog, objavio je bloger Razvod braka!

24.01.2006., utorak

- 08:15 - Komentari (19) - Isprintaj - #
Šovagović pobjegao pred Newyorcankom u Makedoniju

Uvijek kad je frka, Šovagović nekamo zbriše. Čim je u Zagrebu zahladilo na minus petnaest - odlepršao je na jug, avionom Croatia Airlinesa za Skopje, gdje će provesti tri dana. Navodno ide snimati, što, otkrit će, također navodno, u ekskluzivnoj reportaži koju nitko neće objaviti ali ću ja navodno spasiti neke dijelove. Bude li fotkao, obećajem da ću napokon na ovom blogu objaviti koju slikicu. A u stvari je pobjegao zbog Newyorcanke. Duboko ga je pogodila bura oko te žene, čiju je privatnost razotkrio internet a ona sad za to optužuje čak i njega. Skužio je da se i meni groze neki moćni i kompjuterski osviješteni Amerikanci pa se i sam zabrinuo za svoj status na Googleu, gdje se učitava oko 23 tisuće puta. Plaši se, naime, da će neki bin Laden iz SAD-a zakupiti prostor tako da se svaki put uz njegovo ime pojavi i link na adresu www.najmanjespolovilo.com. Sve je u današnjem umreženom svijetu moguće.
A kad smo već kod putovanja, Šovagović uvijek složi neku frku. Urbana legenda kaže da je lani, potkraj ljeta, bio u Santiago de Chileu, gdje su postavili njegovu dramu "Cigla". Bio je neki prijam u hrvatskoj ambasadi, dvije predstave, ovacije, ali on se nekamo izgubio. Budući da mu je novac trebao za druge lokalne zanimacije, odlučio je uštedjeti na hrani. Jeftino je kupio ogromnu kobasicu pa ju je svaki dan pomalo grickao. Već četvrtog dana kobasica se stala osvećivati - pokvarila se a sam time i njegov želudac. Trebalo je poći kući. Ukrcao se u avion za Rio de Janeiro, gdje je trebao presjesati za Frankfurt. Međutim, kobasica je učinila svoje, navukla mu temperaturu, donijela proljev. Otputio se u aerodromski toalet, pa napolje na svjež zrak, pa malo prema gradu, tek toliko da vidi gdje je... I avion je odletio bez njega. Španjolski ne zna, imao je još samo malen komad kobasice, smjestili su ga u neki hotel koji nije smio napuštati jer nije imao vizu i otamo je počeo slati neobične SMS-ove.
Kad se malo pribrao, uljudno mu je pokucao na vrata predstavnik brazilske tajne službe, diskretan neki čovo, žut kao Nijemac, a Šovagović se kune da ga je ispitivao o generalu Anti Gotovini kojeg su u to doba tražile ama baš sve tajne službe na svijetu, čak i sjevernokorejska. Kako se zapravo vratio u Europu, Šovagović a ne Gotovina, do dan danas nije otkrio nitko.

- 07:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Rezultat nagradne igre

Točno je odgovorila Ava Adore, Toni Kukoč igra golf u filmu. Slučajno se našao na terenu za snimanja i nastupio je besplatno. I ostali su glumci primili simbolične honorare. Šovagović to taji, ne znam zašto. Pobjednica je obaviještena o osvojenoj nagradi.

23.01.2006., ponedjeljak

- 00:12 - Komentari (25) - Isprintaj - #
Nagradna igra

Neposredno pošto je emitiranje filma Pušča Bistra okončano Šovagović je izjavio: "Gledao sam film, bio mi je dosadan, to mi je bio 398. put da ga gledam. Čestitala mi je familija i tri frenda, koji neka ostane moja mala tajna. Mislim da ću se sad najest dobro. Najbolji mi je u filmu kockar iz kockarnice."
Ja pak postavljam nagradno pitanje: Koji se poznati košarkaš bavi sportom u Pušči Bistri?
a) Franjo Arapović
b) Toni Kukoč
c) Dino Rađa
d) Razija Mujanović.
Tko prvi točno odgovori dobija na dar Šovagovićevu zbirku drama i jednu privatnu fotografiju (budući da ih ne smijem objavljivati na ovom blogu i ne želim se sa Šovagovićem povlačiti po sudu a ako ih ikad i objavim, učinit ću to isključivo zato da ispunim želju gay populaciji).

22.01.2006., nedjelja

- 23:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Šovagovićev film Pušča Bistra u nedjelju navečer na HTV-u

Sjedili smo danas predvečer Šovagović i ja 15 minuta u Limbu. Bio je depresivan, popio je "bejliz", sve zato što je deset novinskih tv-priloga najavilo njegov cjelovečernji filmski prvijenac "Pušča Bistra". HTV će film emitirati ove nedjelje u 21 sat a Šovagovića muči to što je osam od deset tih najava negativno. "Kužiš, ili je palac okrenut dolje ili u rubrici akcija nema ni jedne zvjezdice, a ni pod humor", kaže Šovagović. Ja ga tješim da mu je Nenad Polimac dao palac gore. A Polimac je najbolji hrvatski filmski kritičar jednako kao što je Janica Kostelić najbolja hrvatska skijašica. Mogao se s njime mjeriti jedino Vladimir Tomić, kojeg smo prije nekoliko mjeseci ispratili na Mirogoju. Padala je, što bi drugo, kiša, Šovagović i ja vukli smo se na kraju kolone, poslije je on zadnji ostao na karminama a Tomića eto više nema premda smo mu i na dan pogreba poslali SMS. Message sent javio je uređaj. Umro je na naplatnim kućicama u Lučkom, klonuo čovjek na volan i - gotovo. Volimo Tomića.
Onda se Šovagović sabrao i dao sljedeću izjavu: "Vrlo sam zadovoljan interesom koji je u slučaju filma Pušča Bistra pokazao HTV. To je naša peta premijera nakon Pule, Motovuna, Orašja i Dubrovnika. Nakon premijere na HTV-u, imat ćemo premijeru u kinu 2008. a za 2009. pripremamo megaseriju Pušča Bistra, ponovno na HTV-u, od 10 osamminutnih epizoda. U pregovorima smo s NASA-om, gdje su veliki izgledi da DVD Pušča Bistra postane dio obavezne astronautske opreme na putu za Mars 2013."
Dakle, otpada moja ideja o projekciji na laptopu a i moj se pesimizam glede prikazivanja toga filma pokazao kratkovidnim.
Potom sam Šovagoviću otkrio još jedan depresivan detalj - opet sam ga ni krivog ni dužnog uvukao u virtualnu tučnjavu pa sad po njemu pljušte udarci samo zato što je glup pa se druži s kritičarem. Šovagović mi je neki dan otkrio da ima za mene najmanje četristo neisporučenih poruka u glavi i da mu je mentalni sandučić pun ko čep. Najčešće su to, više od toga nije htio otkriti, bijesne poruke glumaca koji očekuju da se urazumim i da počnem o njima konstruktivnije pisati. A sada ga je pak zbog moje destrukcije napala razbješnjela bivša umjetna plavuša, blogerica
Recenzirao sam njezin blog a ona mi je preko cijelog oceana odgovorila bujicom psovki i najavom sudske tužbe. Zašto je uplela Šovagovića, ne znam ali možda i on sad tuži nju. Štoviše, zatražio je da mu nacrtam shemu naslovnice jutarnjeg.hr i posebno označim kvadratić nad kojim čuči moja, kako kaže Newyorcanka, ružna glava a u njemu piše Blog i batina. Ako nemate pametnijeg posla pa vas zanima što se zapravo krije iza naslova "Bivša umjetna plavuša navalila na ružnog Bloga i batinu" krenite na tu adresu. I, kao što znate, ne želim da se moj recenzentski poslić komentira ovdje.
I popušili mi po cigaretu pa sam ga odvezao Frankopansku, do Gavelle, zaokružio preko Britanca i zelenog vala natrag na Savsku i na semaforu ispred Muzeja za umjetnost i obrt udario novi BMW. Registracije Vinkovačke, izišao iz njega čvrst, nabijen momak obrijane glave. Otpao mi žmigavac a njemu sam oštetio nekakve senzore na braniku. Batalili smo policiju i zelenu kartu, parkirali ispred Novnarskog doma i razmijenili podatke. Tko zna koliko taj branik stoji, vjerojatno više od tisuću eura. Veli mi Gego, to mu je nadimak, da potražim polovni pa ćemo se naći za koji dan. Dobar neki momak, čak se počeo ispričavati, kao da je on mene udario. I eto, ode moja mjesečna zarada, otkud meni polovni branik za novi BMW? I razmišljam ja onako neispavan, a nisam spavao od srijede, da tužim plavušu za boli koje je nanijela mojoj dobroj staroj mazdi. Pomislio sam i da o cijeloj zgodi izvijestim Šovagovića SMS-om ali nisam jer bi ga to samo dodatno bacilo u depresiju. Ona blogerica njujorška u svom dnevniku piše kako je njezin bivši dobio gadne batine na ulici. Sretna je zbog toga, taj njezin bivši tip je, kaže, OK, čuva dijete, calta lovu ali, hi-hi, ona baš uživa što sad razvaljene njuške leži u bolnici a ona se njegovoj mami smije u lice. A koliko bi tek bila sretna da i meni neki opasan tip razbije glavu nasred ceste, ne mogu niti zamisliti. Ali, jebi ga, hi-hi, ipak sam ja Blog i batina, mislim si ja, sjedam u auto i pičim u Karlovac ženi i djetetu.

20.01.2006., petak

- 23:05 - Komentari (47) - Isprintaj - #
Dobri vojak Šovagović

F. Šovagović je dakle na nacionalnoj televiziji, i to u emisiji za kulturu, priznao da je vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji doslovno odslužio služeći budućeg ratnog zločinca M. Talića, kojemu je prije dvadeset i više godina, kako je izjavio, "četiri do pet puta dnevno kuhao kave". M. Talić, okrijepljen na taj način, dogurao je do mjesta načelnika Generalštaba Vojske Republike Srpske pa potom i do Međunarodnog suda u Haagu. Možda sad on kuha kave i to A. Gotovini, generalu koji je isto u haškom pritvoru ali je za razliku od Šovagovićeva gazde naš, Hrvat, nije ratni zločinac, lijep je, najsnažniji i svi mu moraju kuhati kavu. Svijet je malen. Pišem ovaj post jer se ne mogu prisiliti da po narudžbi počnem skladati fenomenološki člančić za Jutarnji.hr o J. Kostelić kao hrvatskoj inačici I. Krista. Nećemo Tijelo Kristovo, hoćemo Janicu u megagigasuperveleslalomu, kliču uzrujani pretplatnici HRT-a kojima je u nedjelju dopodne umjesto skijanja emitirana služba Božja. Kaj da velim, pa kaj nije upravo Šovagović neki dan za ovaj blog proročanski izjavil da nam treba Janica da nas odvede u obećanu zemlju jer je jasno da nas Mojsije ne bu izvukal. Možda, na koncu, Gotovinu oslobode, Janica se zaljubi u njega i postane četvrta žena koja mu je rodila dijete. Skijanje zapostavi, posveti se obitelji i mužu svako jutro skuha kavu. Onaj četnik zaglavi dvadeset i više godina robije, umisli da je Mojsije pa kad ga napokon oslobode doluta u Zagreb, na Sljemenu izgradi brvnaru i posveti se svetom zadatku da sve drveće koje nije porušio za gradnju kolibe odvede u obećanu zemlju. Nitko ga ne razumije ali gradska ga vlast na čelu s M. Bandićem, doživotnim gradonačelnikom, tolerira i svaki mu put kad se na Sljemenu vozi "Sniježna generalica" donira porciju graha koji mu, jer političari moraju nešto slagati, prikažu kao srpski pasulj. Mojsija Sa Sljemena osim M. Bandića i njegovih slugu kavokuhaca posjećuje još jedino F. Šovagović, akademik koji o njemu piše filozofski roman.

18.01.2006., srijeda

- 02:56 - Komentari (14) - Isprintaj - #
Šovagović ipak došao na snimanje Drugog formata

Dakle, tko nema pametnijeg posla neka ga gleda u utorak navečer na Prvom programu HTV-a.

16.01.2006., ponedjeljak

- 20:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Hoće li Šovagović gostovati u Drugom formatu?

Sinoć navečer F. Šovagović trebao je doći na HTV da sudjeluje u razgovoru o hrvatskim dramatičarima koji će biti emitiran u emisiji Drugi format u utorak navečer. Sumnjam da se pojavio, bilo bi to za mene opće iznenađenje. Razmišljao sam o tome da ga nazovem još poslijepodne pa da ovdje izvijestim hoće li se pojaviti. Mogao sam ga nazvati i nakon snimanja - ali nisam. Ne znam, dakle, što je napravio. Ako se ipak pojavio - u što, ponavljam, ne vjerujem - izvijestit ću o tome danas navečer. Do tada ću živjeti u neizvjesnosti. By the way, Šovagović piše i kolumnu u tabloidu "24 sata". Piše najveće gluposti koje može u sekundi smisliti, što opet govorim napamet, jer nisam pročitao ni jedan od tih već 20-ak zapiščića. On se zbog toga ljuti na mene jer misli da ga podcjenjujem kao novinara. To je doduše točno - F. Šovagović je najgori novinar kojeg mogu zamisliti. Nikad ne preda tekst na vrijeme, nikoga nije u stanju citirati, nikome se ne želi zamjeriti i pojma nema što se oko njega događa. Zašto onda piše u novinama? Zato da plati moje račune u Limbu i zato da nahrani svoju nezasitnu taštinu.
- 05:07 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Šovagovićev portret s leđa

F. Šovagović je posao s Matišićevim dramama očito shvatio ozbiljno jer ne samo da je pročitao "Anđele Babilona", grotesku o zatucanom, nepismenom gradonačelniku, nego je ipak uzeo čitati i "Ničijeg sina", jednu od dviju još neobjavljenih i najnovijih Matišićevih drama, u kojoj glavni lik, Ivan, ratni invalid, ubije čovjeka za kojeg odmah potom dozna da mu je zapravo otac, i to Srbin, pa onda do kraja tjera sebe, sad kao Jovan, u samoubojstvo pjevajući četničke pjesme sindromiranim braniteljima, bivšim logorašima...
E sad, ne bih htio biti patetičan, jer sam i ja sindromirani branitelj, a i Šovagović je osjetio kako zuji metak pokraj uha, bumbar jedan, pa ću ispričati anegdotu.
Stoji u Turopolju vikendica, sada zarasla u dva metra korova, koju je izgradio pokojni Fabijan Š., onaj što sliči Antonyju Hopkinsu, pa mu je sva gluma u očima i dvije-tri kretnje glavom. Ondje je prije četiri godine Šovagović živio, opustošen depresijom i jedino je ondje primao "delegacije". I dođe Mister X, i Zik dođe, i zaspu sva trojica u hladnoj, nepospremljenoj sobi. Mister X nesnosno je glasno hrkao i buncao. Zik se probudi, Filip se probudi. I što će sad s njim? Šovagović mu priđe, šutne ga nogom u guzicu i izviče mu se u uho: "Ustaj, pizda ti materina, ideš na ispitivanje!". Mister X poskoči i zavapi: "Nemoj, nemoj!". Poslije je spavao mirno, kao dojenče.
Mister X je nekoliko mjeseci proveo u četničkom zatvoru u Kninu gdje su ga svakodnevno prebijali. Inače, čovjek mišićav, jak i nezgodan pa se nitko u društvu ne usuđuje s njim ni glasnije razgovarati, da ga ne uznemiri. Ali, evo, na Šovagovića se uopće nije naljutio. Ne znam zašto.
Osim toga, u ponedjeljak je F. Šovagović počeo pisati svoju šestu dramu. Radni naslov: "Alkoholičari".
Uza sve to, F. Šovagović pregovara s ljudima koje želi angažirati u svome drugom cjelovečernjem filmu. Kani ga snimiti po vlastitom scenariju "Visoka modna napetost", koji nikako da mi preda, pa znam jedino da je posrijedi komedija o nekom talijanskom kreatoru koji dolazi na odmor u Dalmaciju. Glavnu ulogu ponudio je Dini Abantantuonou, to je onaj iz "Mediteranea", dosta krupnoj glumačkoj ribi.
Povrh toga, F. Šovagović je ovih dana zaokupljen poziranjem za portret. Otkako je vidio u Jutarnjem da je Milan Bandić već dobio svoj, a i Malnar ga ima odavna, odlučio je da i on stane pred umjetnika. Evo što sam kaže: "Željko Senečić slika moj portret. Počeo je danas a završit će sutra. Portret je s leđa."


12.01.2006., četvrtak

- 23:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Šovagović želi proslaviti Matu Matišića

Najnovija ideja F. Šovagovića jest da režira neku dramu Mate Matišića. Pritom ga ne intrigiraju najnovije dvije, koje postoje jedino u rukopisu, nego, kako je precizirao, "neke stare". Ukratko, mislim da nije čitao ni jednu. To je logično, osobito s obzirom na to da ne čita ni svoje. Štoviše, samo je jednom pogledao, od početka do kraja, inscenaciju nekog svojeg teksta, 2004., u Rijeci, na Ljetnim noćima, gdje je Ivica Buljan postavio Jazz. Predstava je počela u 21 sat a stigli smo baš na vrijeme jer smo krenuli iz Zagreba još ujutro, on, Nataša Dorčić i ja. Zadnje što je izveo da zakasnimo zgodilo se na Ininoj benzinskoj pumpi prije spusta u Grobničko polje gdje smo stali da se, po tko zna koji put, okrijepimo. Uzeo je ključeve od auta i zavitlao ih u visoku travu, ali ono, dvadeset metara daleko.
By the way, da ne bi bilo zabune: svi Šovagovićevi citati na ovom blogu stopostotno su autentični. Za svaki ih post posebno diktira pošto mu predočim temu. Ovaj je primjerice bez citata jer sada čak i on spava.

09.01.2006., ponedjeljak

- 05:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #